Koji su su bili razlozi vašeg povratka (obiteljski, poslovni, ostali...) i kako bi ste opisali okolnosti povratka?
Obiteljski i poslovni. Tadašnja životna situacija bila je dosta komplicirana, pa je povratak bio jedno nužno privremeno rješenje.
Povodom smrti mog oca. A rekla bih tragične.
Željeli smo se nastaniti u RH jer tu imamo stan i dobru obiteljsku podršku za odgajanje djeteta. Suprug je stranac. Nakon godinu i pol shvatili smo da prihode moramo i dalje donositi iz inozemstva, a nakon nekih tri i pol, četiri godine, odustali smo od RH. Čini mi se zauvijek. Nisam se uspjela zaposliti. Zbog korupcije pri zapošljavanju završila sam s burn out-om i na psihoterapiji. Čovjek koji je u svemu tome najodgovorniji danas obnaša najvišu moguću funkciju na ustanovi na kojoj sam se pokušala zaposliti. Mi smo se pak odlučili za život u drugoj zemlji. Okolnosti povratka: neprihvaćanje i nezainteresiranost profesionalne zajednice, ali i socijalne okoline općenito, nepovjerenje i neprijateljstvo prema strancima, te diskriminacija u raznim oblicima. Neuspješni povratak uz osnivanje obitelji u domovini bio je jedno od najtraumatičnijih socijalnih iskustava u mojem životu.
Razlog povratka je bio završena akademija i specijalistički studij, a okolnosti i ostanka i povratka bile su jednako zubate.
Vratio sam se 2004. kada mi se činilo da se u Hrvatskoj otvaraju perspektive za egzistenciju, ali i uvjeti i mogućnosti za nastavak kontinuiteta umjetničke prakse koja je bila dovedena u pitanje u Njemačkoj nakon završenog studija. Tada nisam vidio načina kako si osigurati egzistencijalne i tehničke uvjete za nastavak rada kao umjetnik u Njemačkoj.
U tom trenutku povratka razlog je bio tuđi, nije bio moj, ali sam ga prihvatila kao svog, jer je bio privatne i obiteljske prirode. Danas, kada sagledavam ondašnji trenutak odluke i kad gledam na povratak samo iz svoje perspektive čini mi se da je bio povezan s ondašnjom neizrečenom potrebom da u svojoj 'bazi' napravim rezove, promjene i prođem proces samo-formiranja, možda u najtežim okolnostima. Nakon 10 godina od povratka koji mi je donio čitav jedan novi, neočekivani, vrlo ispunjen život, svejedno razmišljam o odlasku, valjda jer sam upravo proživljenim povratkom osjetila i postavila autentične ciljeve i prioritete i ne mogu reći da sam stekla objektivan uvid u to kako ih sprovesti (za sebe i svoju obitelj) u hrvatskom društvu.
Najznačajniji razlog bio je odvesti djecu iz rastućeg nasilja i kriminala. Drugi razlozi su bili životni standard, kvaliteta javnog školstva u odnosu na mjesto življenja u inozemstvu, gdje je najveći dio obiteljskog budžeta odlazio na plaćanje privatnih škola. Dakle, prvenstveno smo se vratili zbog djece, ali i zbog mojih roditelja.
Završila sam sa studiranjem a nismo bili u EU, bilo mi je jako teško vratiti se.
Razlozi su bili privatno-ljubavne prirode, i u tom trenutku to je bila privremena odluka dok partner ne "zaokruži" svoje poslove i oslobodi taj prostor i vrijeme za povratak u Berlin.
Razlog je bio obiteljski, a kako mi je bila velika želja vratiti se u rodni grad, nisam vidjela u tome ništa negativno. Dapače, doživjela sam i držala sam da je to svojevrsni osobni preporod. Bila sam voljna preći (manje) jezične i mentalne prepreke, prihvatila sam unaprijed privikavanje na novi školski sustav jer sam se dugo u Italiji spremala na to.
Razlozi za povratak bili su završetak studija, nedostatak profesionalnih razloga za ostankom, potreba za životom na prostoru iz kojeg potječem. Povratak je bio dugotrajan, pojedini poznanici su moj povratak primijetili i prihvatili tek nakon nekoliko godina.
Razlog odlaska u Italiju i Francusku bila je nužnost potrage za egzistencijom obitelji u kojoj su oba roditelja umjetnici. Otegotna okolnost nemogućnosti ostanka u tadašnjoj Hrvatskoj je bila nekonvencionalnost mojeg oca koji je konstantno bio u sukobu s općim svjetonazorima i društvenim kodeksima. Iz tog razloga su mu mnogi putevi opstanka u tadašnjem društvu bili zatvoreni. U Italiju smo išli upravo iz tih razloga iz koje smo se ako se dobro sjećam nekoliko puta vraćali, sjećam se da sam u jednom trenutku izjavio kako su to 'brze odluke koje se mogu promijeniti u zadnji čas'. O razlozima tih povrataka bi precizniji odgovor trebali dati moji roditelji jer mi smo se kao djeca svuda prilagođavali i živjeli svoj zaigrani život. Seljenje, odlasci i povratci su već tada bili dio našeg obrasca života. Ono što znam jest da se 1971. godine naš odlazak poklopio s dešavanjima u tadašnjoj Hrvatskoj i s time što je moj otac kao vjernik postavljao pitanje samostalnosti crkve i ideje da molitva ne treba ići Bogu u obliku slova L preko Rima nego direktno, gore. Nakon nekoliko godina rekli su nam da bi ga bili uhapsili da je ostao tamo. Iz Italije smo 1975. otišli u Francusku jer je otac uspostavio kontakt s 'galeristom' naših korijena od kojeg smo ubrzo pobjegli jer se ispostavilo da ja tip problematičan, da ne kažem bolestan... Pobjegli smo u predgrađe Pariza. Nakon nešto vremena preselili smo se u Pariz bliže Montmartru na kojem su moji roditelji u jednom trenutku izrađivali portrete. Vratili smo se stubokom jer se moja mama razbojela, dobila karcinom na dojci kojeg je ubrzo zatim operirala u Puli. Odlazak 1991. bio je uvjetovan obiteljskim i mojim svjetonazorima. Odlazimo u Nizozemsku gdje ubrzo završavamo u izbjegličkom centru i gdje nedugo zatim upisujem 1. godinu umjetničke akademije u Den Haagu. Vraćamo se 1993. zato što je moj otac intenzivno pisao vezano uz sukobe na ovim prostorima s jedne prilično 'pomaknute' pozicije i zaključka da nije u redu 'kritizirati' i pozivati na odgovornost iz inozemstva, iz sigurne udaljenosti, nego da za to mora preuzeti odgovornost povratkom u zemlju. Brat i ja, unatoč mogućnosti ostanka, odlučujemo vratiti se s njima.
Za sebe kažem da sam rođen u (horoskopskom) znaku kofera, što bi ukratko opisalo pitanje lokacija gdje živim i radim. Otišao sam u svojoj 23. godini, u rujnu 1990. na studij RIjksakademie van beeldende kunsten, živio između Amsterdama, Zagreba i trećih mjesta (česte izložbe), te Korčule od 2006. Službeno sam remigrirao, tj. napustio Nizozemsku i prijavio boravak u Zagrebu u siječnju 2013, u svojoj 46. godini života. Iz Nizozemske sam došao sa suprugom (veza iz Nizozemske) i sinom (r. 2007. u Amsterdamu) prije nego što je sin trebao krenuti u osnovnu školu u Hrvatskoj (u Nizozemskoj je već išao u vrtić i pohađao sistem obaveznog obrazovanja, u koji se dijete uključuje dan nakon 4. rođendana). Poslovno, moj odlazak se (neplanirano) poklopio sa negativnom klimom rezanja sredstava u kulturi (od siječnja 2013.) i velikim društvenim promjenama u Nizozemskoj (ukidanje skvotova od siječnja 2013., nacionalističkih ispada premijera Geerta Widersa, koji je uz izraženu islamofobiju, krajem 2012. prozvao istočne evropljane kao krivce za nestabilnost u zemlji, tj. prvi puta imenovao entitet istočnoevropljanina kao grupe u političkom javnom diskursu). Kako je povratak bio planiran cijelih godinu dana unaprijed, ti recentni događaji samo su mi potvrdili da je dobar tren za oldazak, obzirom da je Amsterdam u koji sam otišao 1990-ih, prestao ličiti na sebe (u negativnom smilsu) te da je opća komercijalizacija i postepeno ukidanje građanskih sloboda tamo uzela maha, koliko god su, te srezane umjetničke i građanske slobode i dalje bile na višem nivou nego što su iste ikada postigunte u Hrvatskoj. Početkom 2013. u Hrvatskoj je novi val (decenijama permanentne) krize, što je uzrokovalo i pad cijene iznajmljivanja stanova u Zagrebu, što mi je omogućilo da iznajmim za život i rad (za suprugu i sebe) stan od 120 m2 u centru grada (jer ne posjedujem stan u Zagrebu, iz kojeg potječem), što bi bilo za moje prilike nemoguće desetak godina prije, u doba ekonomskog uzleta u Hrvatskoj i visokih cijena iznajmljivanja stanova.
Razlozi povratka bili su višestruki. Povratak iz Londona bio je uvjetovan činjenicom da nisam imao radnu dozvolu te je moj život “u sivoj zoni” bio utoliko ograničen, a jedan od razloga bio je i završetak studija u Hrvatskoj. Iz Nizozemske sam se vratio iz razloga što sam radio posao koji nije bio povezan sa umjetničkom djelatnošću a nisu postojale okolnosti da na drugi način osiguram egzistenciju u toj zemlji. Za moj umjetnički rad ostajalo mi je relativno malo vremena. Unatoč toj činjenici, bez poteškoća sam osigurao radni prostor/studio, sa svim uvjetima i tehničkim mogućnostima a imput kvalitetnih umjetničkih sadržaja bio je konstantan i dostupan. Jedan od razloga povrataka leži i u naoko banalnom uvidu u važnost koju mediteranska klima (iz koje potječem) ima na mene, te na koji način utječe na moj način života, um i tijelo. U osnovi sam tek izmještanjem u drugu sredinu i klimu spoznao u kojoj mjeri je mediteransko okruženje dijelom mojeg autentičnog identiteta. Okolnosti povrataka jednim dijelom bile su povoljne, u smislu što sam Veliku Britaniju i Nizozemsku napustio na osnovu vlatite odluke, a po povratku u Hrvatsku nisam morao izdvajati ogromne novce za stanovanje, isto kao i za kvalitetnu hranu (i tome slično), što mi je istovremeno davalo određenu dozu slobode. Nepovoljnosti povratka bile su nemogućnost pronalaženja zaposlenja isto kao i vrlo niska zarada. Drugi vid nepovoljnosti povratka bila je nemogućnost komunikacije stečenih iskustava u drugim zemljama.
Dugo sam razmišljao što bih Vam mogao napisati jer je za mene to vrlo komplicirana, bolna, ali vrlo aktualna tema. Doduše u sasvim drugom smjeru. U ovom trenutku, vidim za sebe više mjesta u nečem što bih na tragu Vašeg poziva označio kao Atlas egzila. Dopustite mi da pojasnim. Ideja povratka pretpostavljala li bi točku koja je subjektu neka vrsta doma ili boravišta u kojem se osjeća da je stigao. U mom slučaju, to je stanje permanentno destabilizirano, što iz razloga osobne povijesti (koja je uključivala ne boravljanje duže od mjesec dana u istom mjestu već više od 20 godina), a onda još više i činjenicom da upravo radim na tome da sebi osujetim svaku vrstu povratništva, trajno ustvrđujući i radikalizirajući svojevrsno nomadsko kretanje. U političko-geografskom smislu, u ideji povratništva, nažalost, ne mogu pronaći nikakvu točki identifikacije.
Ili ako bih i mogao govoriti, ili se na bilo koji drugi način baviti time, to bi impliciralo veliku količinu gorčine i ozlojeđenosti, koju u ovom trenutku nisam spreman prizivati. Možda i baš zato što sebe želim trajno izmaknuti iz okolnosti negativnog učinka onog što se vratilo i vraća kao nerazriješena trauma odnosno prisila ponavljanja. S druge strane, one koja bi se ticala nekog povratka u sebe, bojim se da također nisam najbolji suradnik jer na taj put još nisam ni zakoračio pa o njemu, još uvijek, ne mogu suditi. Ipak, hvala Vam što ste mi omogućili da barem u ovom kratkom mailu reflektiram svoju poziciju i relaciju spram teme, koja mi je, ponavljam, intereseantna, ali za koju, u ovom okolnostima nemam snage, dovoljno znanja (a bogami ni hrabrosti) da joj se adekvatno posvetim.
Odluka mene i supruga da se vratimo. Patriotizam i ponos, potreba da budemo blizu roditelja i prijatelja i radimo ovdje, imamo djecu..