O atlasu povratka
Atlas povratka je work in progress višegodišnji umjetnički projekt koji problematizira pojam ‘povratka’ u posttranzicijskom kontekstu.
Kako smo i mi, umjetnice-autorice projekta ‘povratnice’, naše osobno iskustvo pokretač je pitanja o nemogućnosti komunikacije iskustva povratka, osjećaja kulturnog i vremenskog šoka prilagodbe, a posebice autocenzure i cenzure povratnika, odnosno onog što nazivamo redukcijom u samopercepciji i društvenoj percepciji povratnika: nemogućnost prenošenja iskustva življenja u drugoj sredini. Atlas povratka bavi se povratnicima i njihovom reintegracijom u početnu sredinu.
Od strane zajednice u koju se povratnici/ice vraćaju, povratak je katkad prihvaćen kao resurs i prilika za obogaćenjem zajednice, a katkad kao izazov ili prepreka u procesima ometenim reintegracijom povratnica/ica.
Od strane povratnika/ica, povratak je katkad prožet suočavanjem s konačnošću svoje “privremene” odluke.
Povratak je i susret s ostalim mogućnostima sebe: od igre zamišljanja identiteta (tko je mogao/la biti da je ostao/la ili da nikada nije otišao/la), do stvaranja interkulturalnog hibridnog identiteta, transidentiteta i tzv. položaja in-between koji omogućava kritičku poziciju prema kulturnim i simboličkim kodovima vlastite, ali i druge kulture. Povratak je stoga, slatka utopija koja se raspršava u susretu novih subjektiviteta sa starim-novim kontekstom.
Istraživačka faza projekta temelji se na razgovorima, audio intervjuima i upitnicima, sakupljanju materijala na osnovu kojih će se projekt dalje razvijati. Ideja je osvrnuti se na različite skupine povrataka (umjetnici, gastarbeiteri, znanstvenici, prognanici…). Što se događa kada individualno ili kolektivno iskustvo ‘povratka’ postaje građom za umjetnički proces eksperimentalnog reprezentacijskog karaktera koji se bazira na međusobnom dijalogu, ali i (samo)kontekstualizaciji, kroz suradnju sa stručnjacima iz polja sociologije, antropologije, psihologije, kulturologije, jedno je od pitanja koje otvara ovaj projekt. Cilj Atlasa povratka u istraživačkoj fazi je dokumentirati razne ‘uzorke’ subjektivnih priča o povratku, izvršiti analizu na osnovu koje će se kroz umjetnički proces povezivati individualne simptome procesa reintegracije u mreže i sustave koji označavaju kolektivna iskustva tog procesa, promišljati i testirati oblike vidljivosti problematika povratka u Hrvatskom kontekstu. Pridonijeti formiranju 'kolektivnog glasa' i otvorenog dijaloga za koji smatramo da nedostaje.
U središtu fokusa držimo osobne interpretacije i iskustva povratka. Time želimo produbiti područja preklapanja i koincidencija u autentičnim subjektivnim narativima, i na neki način afirmirati relevantnost osobnih iskustava za stvaranje i iščitavanje različitih pogleda ili konteksta ‘povratka’. Bez obzira na objektivne ili subjektivne razloge odlaska ili povratka, ono što je zajedničko svakom povratku je osobno iskustvo reintegracije i pogleda na društvo, odnosno činjenica da ne postoji platforma za kolektiviziranje tih iskustava i njihovo pretapanje u kritičnu masu. Zanima nas kakve su se okolnosti stvarale u odnosu pojedinca-povratnika s društvom, promišljanja i saznanja o razvoju tog odnosa.
To je iskustvo, samo po sebi, istovremeno i osobno i kolektivno - jer ga dijeli i onaj koji se (re)integrira i društvo koje (re)integrira. Kao povratnici nismo često u mogućnosti sagledati ranjivost vlastitog subjektivnog iskustva kao dio kolektivnog problema. U našim iskustivima povratka i same smo se suočavale s problemom nedostatka sugovornika ili 'platforme' putem koje bi se na neki način legitimizirala ona najranjivija iskustva s društvom u koje se vraćamo - prilagodba, izmještenost, cenzura ili autocenzura, itd. Vjerujemo da je subjektivno iskustvo i njegova interpretacija važan dio umjetničke produkcije, te je stoga i jedan od razloga zbog čega smo se prvo obratile kolegama umjetnicima.
Nadija Mustapić, Tanja Ravlić i Neli Ružić
