Da li smatrate relevantnim (u svom umjetničkom radu ili nekom drugom obliku djelovanja ili interakcije s društvom u koje ste se vratili) komentirati ili podijeliti iskustvo procesa povratka i reintegracije? Objasnite.
Mislim da je jako bitno definirati sebe. Ja se prvenstveno smatram umjetnicom i moja istraživanja su humanizam, odnosno centar mog rada istraživanje je čovjek. Moja putovanja za mene su nužna iz razloga što nam daju mogućnost da promijenimo stvari. I samo kao takva ona postoje.
Ne. Općenito nikog ne zanima. Ponavljam, živim u jako maloj sredini i recimo relativno zatucanoj, u kojoj nitko ne priča o kulturi, u kojoj svi žive život kojeg ja nebi, kojeg nisam živjela i kojeg ne živim, 90% ljudi koji me okružuju žive u gabaritima ovog sistema, imaju familije, gledaju dnevnik, čitaju 24 sata i jedu pizzu sa šunkom za pizzu i nadomjestkom za sir, pričaju o nogometu, vrtiću, dm-u i lošem danu provedenom na poslu.
Rekla sam već da mi je povratak u domovinu najtraumatičnije socijalno iskustvo u životu. Projekt na kojem sam radila posljednje četiri godine i na kojem ću raditi vjerojatno još četiri upravo je motiviran tim iskustvom. Iako su "Hrvati" mene pobijedili i prisilili nas da kao obitelj napustimo zemlju jer nam nisu dali da preživimo od svojeg rada, ja ipak ne želim priznati konačni poraz. Nekako me to iskustvo povratka progoni. Ne mogu odustati od RH, i jednostavno za samu sebe proglasiti da je tamo sve propalo, i da sam ja sada neka ne-hrvatska, međunarodna umjetnica. To ne mogu jer toliko se odnarodila ipak nisam. Nego, dapače, projekt na kojem radim tematski se bavi upravo razlozima mojeg odlaska u inozemstvo, i usmjeren je na male društvene promjene po tom pitanju. Drugim riječima rečeno: Da, smatram svojom građanskom i umjetničkom dužnošću reći da sam završila na psihoterapiji zbog korupcije u RH. Zašto? Zato jer nisam jedina kojoj se to dogodilo i zato jer ljudi iz istog razloga masovno odlaze. I još jedan detalj. Već godinama dogovaram sa nekoliko HR kolega/ica da napravimo intervju, a jer bih htjela napraviti jednu seriju intervjua sa onima koji su otišli. Naslov je: "Od čega smo pobjegli?"
Starinski mislim da svaka generacija priprema put slijedećoj. U nekim stvarima joj olakšava, u nekima joj otežava. Danas je komunikacija beskrajno laka i odgovori na neka pitanja su nadohvat ruke. No ravnoteža zahtjeva da nabiranje na jednoj strani postane zaglađenost na drugoj, pa je nekada teško pitanje kako zastrašeno onim sadašnjim što. Širina ima prirodnu plitkost, a dubina traži malu ulaznu površinu. Negdje po sredini možemo izmjenjivati iskustva, pričati o putovanjima, učiti jedni druge, veseliti se zajedno, otići i vratiti se, no ne mislim da su to mjerljive stvari, ne samo za autore nekih radova, već za sve ljude, to su fine, tajne, rubne stvari.
Procesom povratka sam se na indirektan način bavio u svom prvom povratničkom video radu godine koji je za mene, između ostalog, problematizirao i moj osobni kontinuitet nastavka bavljenja umjetničkom praksom. Proces nekakve posebne reintegracije nisam osjetio pošto moj boravak u inozemstvu nije bio toliko dug, a i za vrijeme boravka u inozemstvu sam se zapravo kroz umjetnički proces bavio prostorom iz kojeg potječem.
Kao što sam već navela, smatram da je opasno braniti poziciju izmještenosti, ako ona ne traži dijalog. U tom smislu mislim da je izrazito važno stvarati platforme ili radove koji se bave povratkom i temama koje povratak kao takav okružuju. Izrazito mi je zanimljivo baviti se tim temama u Hrvatskoj, zemlji u kojoj relativno mali broj ukupnog stanovništva ima tako česta iskustva s odlascima i povratcima. Tema povratka i reintegracije bavi se dubinskim sagledavanjem društva i odnosa pojedinca s društvom. Iskustvo povratka je istovremeno osobno i kolektivno - jer ga dijeli i onaj koji se (re)integrira i društvo koje (re)integrira. A isto tako je osobno i kolektivno za sve povratnike koji sebe ili društvo doživljavaju istovremeno subjektivno i objektivno. Kao povratnici nismo često u mogućnosti sagledati ranjivost vlastitog subjektivnog iskustva kao dio kolektivnog problema.
Budući me iskustvo odlaska i povratka bitno odredilo, bilo mi je izuzetno važno podijeliti to iskustvo. Ovaj je projekt nastao u dijalogu s povratnica kako bi dublje shvatile iskustvo povratka i reintegracije.
Da, na način da se ljudima ukaže da postoje više načina života, više istina, drugačijih mogućnosti funkcioniranja društva. U biti mi je možda važnije raditi na tome da ukažem ljudima da mogu biti ono što jesu i u našem društvu da ne moraju biti ono što društvo očekuje od njih. Što ja ne bi bila skapirala da nisam otišla u inozemstvo.
I da i ne. Ovo je prvi put da me netko uopće pita kako se osjećam u odnosu na "ovdje i tamo", o tome uglavnom razgovaram s ljudima koji su prošli slično iskustvo, ali ne i sa ostalima jer imam dojam da ih moj problem iritira kao i pozicija iz koje isti proizlazi, i još k tome nisam pripadnik "klasične" dijaspore. Međutim teme o migracijama, povratnicima i reintegraciji smatram relevantnim i iznimno važnim za proučavanje: utjecaj dijaspore na politički realitet domicilne zemlje, povratak i reintegracija protjeranog hrvatskog stanovništva, migracijske rute, problemi azilanata,... Za kraj bi samo dodala da sam bila aktivni sudionik međunarodnog projekta "Immigrant Movement International", te sam tom prigodom na Hrvatski prevela Manifest migranata, koji je napisala kubanska umjetnica i aktivistkinja Tania Bruguera. Poveznica: http://immigrant-movement.us/wordpress/migrant-manifesto/
Mislim da u svom umjetničkom radu nisam nešto konkretno spominjala izmještenost kao izdvojenu temu, prihvatila sam to kao dio sebe (zapravo kroz razgovor s drugim povratnicima, shvaćam da dijelimo jako slična iskustva), a potraga za svojim mjestom mi je bila naj potrebniji proces kojim sam se bavila, i taj proces je započeo upravo povratkom....preporod ;-)
Ne znam.
Mislim da je to dijeljenje iskustva neizbježno, ono postaje dio umjetničkog čipa i svako djelovanje je uvjetovano njime. Osobno sam i dalje ostao u 'inozemstvu', stranac, odvojen od uobičajenog formativnog konteksta, tj. u njegovom propitivanju i odbacivanju. Pod tim formativnim kontekstom ne mislim na mjesto omeđeno državnim granicama nego na svjetski sistem stvari koji ukida granice u izgradnji globalnog mjesta kojem se ne želim vratiti niti se u njega integrirati.
Ne bih izdvojio iskustvo života i rada u inozemstvu od drugih iskustava koje se nužno dijele u životu i radu u bilo kojoj sredini. Svaka sredina ima svoj društveni i povijesni kontekst (i ona su vrlo različita unutar Hrvatske) koji je shodno više ili manje otvoren za prihvaćanje drugačijeg modaliteta života i rada.
Iskustvo boravljenja u drugim sredinama dijelim sa ljudima, prijateljima, studentima... i smatram ga relevantnim jer je bitno utjecalo na moj cjelokupno razvoj, što uključuje i onaj umjetnički. Integraciju i proces.