Pri povratku se javlja pritisak napuštanja identiteta stečenih u drugoj kulturi. Smatrate li da ste zadržali svoj (u inozemstvu) stečeni identitet ili smatrate da ste se trebali opredijeliti? Da li ste po povratku osjećali neku vrstu autocenzure, redukcije ili cenzure?
Odlaskom u inozemstvo moj identitet se oblikovao i nadogradio tako da je to nemoguće napustiti.
Upravo zbog toga ponekad sam osjećala cenzuru pa i autocenzuru pri povratku. Vremenom sam naučila da je neovisnost ključni element u bilo kojoj kulturi, ne odustajati od sebe i svog puta.
Nisam se promjenila, pa sam zato dosta sama.
Pitanje identiteta ljudi koji paralelno žive na dvije ili vise lokacija, i sudjeluju u nekoliko kultura, puno je kompleksnije: identiteti postoje paralelno, ali isto tako nisu fiksne datosti nego se razvijaju, imaju svoje dinamike, katkad umiru, da bi uskrsnuli, i slično.
Čovjekova iskustva su gradivno tkivo njegovog identiteta i bilo bi čudno da ih iz sebe iščupa ili ih zatomi. Takve vrste cenzure podsjećaju me više na političku nego na autorsku prirodu djelovanja. Možda politički korektna cenzura dolazi s drugih obala, možda od nekog tko ne govori engleski (M. Stilinović). Moj jedini problem je bio strah da publika na izložbama neće razumjeti navedene tehnike u kojima su radovi realizirani, ali prevarila sam se, jer publika brzo uči.
Mislim da mi je njemačka kultura samo pojačala potrebu za određenim redom i preciznošću kako u radu tako i u životu te mogu reći da sam tamo došao na svoje. Povratkom u Hrvatsku trebalo je vrijeme za adaptaciju, ali na način da zadržim određene vrijednosti usvojene u inozemstvu.
Moje je mišljenje da je identitet u sebi sadrži najviše onih promjenjivih stavki, iako su neke fiksne, pa sam sigurno neke od njih napuštala, što svojevoljno, što pod pritiskom okoline, što je na kraju krajeva isto svojevoljno, ali ne generira zadovoljstvo jer je auto-cenzura najgori oblik cenzure.
Danas, nakon 10 godina od povratka, auto-cenzuru ne prihvaćam kao opciju.
Tamo gdje su počeci bili tabula rasa ja sam u nju pisala sve. Naravno da svugdje postoje neki parametri, postoji neka kultura u koju se asimiliraš, ali ti pišeš svoj život preko toga ili oko toga, a ovdje imam osjećaj da ne pišem samo ja svoj život. Nego taj kontekst, taj okvir je ono što omeđuje mogućnosti i ti moraš jako dobro usvojiti parametre tog okvira da bi mogao unutar njega djelovati. I samim bavljenjem tim parametrima i tim okvirom ti se ne baviš pisanjem svog života nego se baviš okvirom.
Da, smatram da svakako postoji neka vrsta raslojavanja i preslagivanja identiteta. Iako mislim da je sam identitet nestabilna kategorija, uvijek u građenju, a gradimo se u odnosu s drugim. Odmak iz udaljene kulture pomogao mi je sagledati vlastito, otvorio mogućnost dekonstrukcije ugrađenih ideologija, ali i izvanjskog pogleda ka Evropi i njenoj kolonijalnoj povijesti iz sasvim druge perspektive ili iz perspektive drugog. Pomogao mi se odmaknuti od binarnih sustava mišljenja, otvorio mi je perspektive hibridnog, trećeg, neočekivanog.
Sjećam se jednog komentara prilikom jedne od posjeta Splitu pri predstavljanju jednog projekta suradnje. Rekli su “Previše si dugo vani.” Meni je to bio jako bolan komentar, koji te diskreditira, isključuje. Tvoje mišljenje nije relevantno za lokalnu realnost. Ta vrsta zatvorenosti i isključivosti bila mi je teško privatljiva. Pri povratku sam bila u nekoj vrsti procjepa između velike doze kritičnosti prema lokalnoj realnosti i emocionalnog prepoznavanja. Stalno te vraćaju u neku početnu poziciji, prije odlaska. To je bilo najbitnije, izboriti se za sebe i ne dopustiti emocionalne ucjene.
Na početku da, treba vremena da posložiš stvari u glavi i da prestaneš biti ono što se očekuje od tebe (što je u većini slučajeva vezano za to da budeš ona osoba koja je otišla) i da postaneš ono što jesi. Meni je bio najveći problem u tome što sam vani skužila da sam gay i to sam tamo živjela u potpunosti normalno dok mi je tu trebalo dosta vremena.
Kako ne bi upala u klopku nekog žalovanja, pa posljedično cinizma, prezira i/ili arogancije, trudim se biti u sadašnjem trenutku i pokušavam raditi na način na koji bi radila i da sam bilo gdje drugdje u svijetu. Ono što mi najviše nedostaje "ovdje", na nivou zajednice i svakodnevice, osim kroničnog pomanjkanja novca u kulturi i umjetnosti, su multikulturalnost, emancipiranost, multietničnost za koje sam ranije mislila da su sastavni dio ovoga "ovdje". I recimo ono što me je najviše iznenadilo po povratku, a što nisam primjećivala ranije, je to da u Zagrebu, i Hrvatskoj općenito, ljudi ne vole druge vrste kuhinja.
Osjećaj autocenzure, nisam si dozvolila ovdje doma. Taj sam osjećaj imala za vrijeme boravka u inozemstvu.... bila mi je puna kapa osjećaja različitosti. Za vrijeme povratka desilo se i moje osobno sazrijevanje tako da sam u potrazi za sobom, svojim mjestom, između te dvije kulture koje sam živjela, dva odgojna i školska sklopa, u povratku jednostavno tražila svoj sklop, i dozvolila sam si neko vrijeme da se autodefiniram. »Presing» je bio prisutan u vidu očekivanja okoline, nove-stare, u očekivanjima okoline koju sam napustila. To vrijeme vrijenja zapravo mi je donijelo jednu poziciju sebe u kojoj sam zadržala uvjerenja koja sam upoznala i stekla za vrijeme boravka u inozemstvu, mislim da sam ih prilagodila sebi već onda kada sam živjela u Milanu, ali to nisam znala ispoljiti. U Splitu sam osjetila slobodu da to iznesem i da u nekom periodu to postane moje, i da vrijedi «i tamo i vamo».
Mislim da se svaki identitet kontinuirano gradi tijekom života i nisam uočio neki moment kada sam se trebao za nešto opredijeliti. Autocenzura je pak stalno prisutna, jer su pojedina iskustva neopisiva.
Kontekst je taj koji stalno radi u nama. Nije on samo izvanjski, to je ono što smo usvojili, to je onaj dio sebe koji bi radije odbacio, a kojeg možeš odbaciti kad si negdje drugdje. Ovdje je dosta toga već određeno parametrima unutar kojih se krećeš, određenim mrežama, od obiteljskih do kulturnih mreža koje postoje i prije tvog rođenja. Ovdje nema novog početka. Kad odlaziš negdje drugdje ti se gradiš sasvim drugačiji, ne osjećaš taj okvir tamo. Kad si u drugoj kulturi društvena percepcija tebe je vrlo zanimjiva, mi se kroz druge gradimo i vidimo. Doživljaj sebe se mijenja u različitim kulturama, govoreći drugi jezik imaš drugačiji osjećaj sebe. Tu leži mogućnost drugih identiteta, mogućnost virtualnosti sebe.
Kao što smo se prilagođavali okolini u inozemstvu, tako smo se prilagođavali i okolini kojoj smo se vraćali. Prebacivanje na lokalni jezik se dešavao u trenu, prepoznavanje i prilagodba također. Ono što je bitno reći, a moglo bi se možda iz ovako postavljenog odnosa odlazak - povratak krivo iščitati, je da odlazak u inozemstvo nije nužno značio nešto više u odnosu na polazišnu točku, bar ne u nekom duhovnom smislu i smislu cenzure, pa i autocenzure. Ti su mehanizmi itekako snažni 'vani', određena tupost, uljuljanost, politička korektnost, nepostavljanje pitanja, zapravo lagodnost života su karakteristike mog iskustva inozemstva uz više ili manje izražen osjećaj da si stranac, da nisi oni, koliko god se ti s njima poistovjetio.
Recimo, moj zadnji povratak (sa studija u Londonu 2003.) je bio zapravo uskakanje u kombi prijatelja iz Nizozemska sljedećeg dana nakon što je završio studij, tolika je bila 'želja' za ostankom. Bilo mi je jasno da ja nemam tamo što tražiti, da je to za mene kao umjetnika potpuno drugi kontekst i da bih se morao mijenjati i prilagoditi u neželjenom smislu da bih 'upao' u njihove krugove i eventualno na tom području izgradio egzistenciju. Tu ću samo navesti zanimljiv primjer Nebojše Šerića Shobe koji je već 15-tak godina u New Yorku i koji je prije nekoliko dana izjavio kako se prestaje baviti umjetnošću i kako radi samo na produkciji za druge... Mislim da se stečeni identiteti ne mogu napustiti, da oni postaju integralni dio naše osobnosti, tj. da su oni bili formativni kontekst u kojem smo se razvijali kao osobe i u ovom slučaju umjetnici.
Svaki identitet je hibridnog karaktera, o kontekstu ovisi koji dio identiteta dođe više ili manje do izražaja. Navika i praksa iz Nizozemske, da se usmeno dogovoreni posao smatra zaključno dogovorenim (te se naknadno obavi potrebna papirologija) je teško primjenjiva na Jugu, ili npr. tijekom profesionalnog rada u Turskoj ili čak u Njemačkoj, gdje sam također iskusio kulturološke razlike po tom istom pitanju.
Boravkom u drugim zemljama, sam pojam identiteta se u mojem slučaju relativizirao. S jedne strane uvidio sam neke 'suvišne' stvari u svom 'starom' identitetu na koje sam dodao neke nove elemente, koje sam usvojio boravkom u drugim 'paralelnim društvima'. Tako je nastao modificirani, upotpunjeni ili hibridni identitet. Utoliko, po povratku, moj 'novi' identitet je imao elemente onog 'starog' i nisam osjećao pritisak u tom smislu. Drugim riječima identitet A + identitet B su rezultirali identitetom C, pri čemu se nisam našao u poziciji prisilnog napuštanja, prisilnog usvajanja ili opredjeljivanja.