Svaki je povratnik okarakteriziran nekom izmještenošću, koliko vam je ta pozicija pomogla sagledati okolinu u koju ste se vratili?
Izmještanje je za mene bio skoro kao novi život, tako da sam povratkom pokušala sačuvati to iskustvo. To stečeno iskustvo mi je pomoglo u sagledavanju okoline u koju sam se vratila, a potvrdilo mi je samo ono što je i bio jedan od razlog mog odlaska, a to je problematika lokalne politike manjih mjesta.
Još uvjek razmatram.
Moj se pogled na RH, na ljude i način mišljenja, toliko izmjestio, toliko dobio distance, i toliko se na jedan vrlo određen način izoštrio, da u principu, osim časnih iznimaka, ljude u RH ne shvaćam previše osobno i vodim ih pod kategorijom "Hrvati". Time označavam jedan određen način mišljenja, sklop uvjerenja, sheme po kojima rezoniraju i način na koji rade. RH postaje za mene sve više i više ona "mala zemlja za veliki odmor". Ne vidim mogućnost povratka. S druge strane, povremeni rad u RH kao umjetnica, osjećam kao svoju europsku građansku dužnost.
Putujem od ranog djetinjstva, pa mi školovanje u inozemstvu nije predstavljalo tvrdo izmještanje, niti tvrdi povratak. Mislim da mi je pomoglo u sagledavanju vlastitog konteksta upravo u stalnoj usporedbi s drugim. Današnje mogućnosti pomicanja (fizičkog / virtualnog) i posebno brzina pomicanja omogućuju već spomenutu gipkost, po meni presudnu za normalno funkcioniranje, pa i u Splitu.
Pozicija izmještenosti je i prokletstvo i utočište, osobni statement nesvrstanosti i zajednica koju (s vremenom sam otkrila) dijelim s većim brojem kolega umjetnika, prijatelja i poznanika. Osnovni problem onoga tko je definiran izmještenošću je problem integracije i pitanje 'u šta' ili 'u koji društveni kontekst' odgađamo ili odbijamo integraciju, a time i potencijalni problem isključivosti. Znači, ZA izmještenost, ali onu koja je angažirana u aktivnom dijalogu s 'mjestom' iz kojeg se 'izmješta' i koja se bavi strategijama dijaloga. Dakle, nije mi ta pozicija pomogla sagledati samo okolinu u koju sam se vratila, neko i kritički razumjeti samu poziciju izmještenosti.
Smatram da sam, kao i mnogi na ovim prostorima, prvo povijesno migrirala ne mičući se s mjesta, a zatim i geografski. Umjetnici su oduvijek, a pogotovo danas, migranti i osim insertiranja u druge kulture, mislim da je odmak od vlastitog jednako važan: mogućnost dekonstrukcije vlastite kulture. Mogućnost de-naturalizacije očiglednog, pukotine kulturne, ideološke i emocionalne arhitekture. Nakon povratka, prvih par godina osjećala sam se društveno nevidljiva, čak i bliski prijatelji iz prošlosti ne računaju s tobom. Zapravo samo sa par osoba iz prošlosti sam se nastavila družiti i danas. Jedan od zaključaka je i da zapravo nikog ne zanima tvoje iskustvo, možda zbog nezainteresiranosti, neradoznalosti. A možda i zbog toga što im se čini da će ih to neko drugo iskustvo ugroziti. S druge strane, potrebno je stvoriti nove umreženosti i to zahtjeva vrijeme.
Pa kad jednom skužiš da ne pripadaš nigdje počneš gledat sve sa određenom distancom i onda vidiš i puno više stvari koje do onda nisam primjećivala. A desila mi se i jedna druga stvar, a ta je da kužiš da više nikada nećeš pripadati u potpunosti nigdje što ti na neki način daje slobodu da budeš svoj i da stvari koje radiš, radiš za sebe i da ne očekuješ ništa.
Ja sam od devedesetih izmještena i to je postao dio mog identiteta i integriteta. "Ovdje" se sve raspalo u trenutku kada sam ja bila na početku svega, i paralelno se događalo puno tranzicijskih procesa stoga je pozicija izmještenosti jedina pozicija/lokacija koju znam, i iz te pozicije/lokacije sam naučila sagledavati i "ovdje i tamo" na isti kritički način što mi je možda pomoglo osvijestiti važnost stvaranja alternativnih prostora bivanja i djelovanja.
Definitivno svoju okolinu gledam drugačijim očima nego što bi ju gledala da se nisam izmakla.
Kako redovito imam kontakta sa inozemstvom nakon povratka, a i iskustvo pogleda na okruženje „izvana“, to je danas redovito prisutno u mom životu.
Zaboravio sam ranije napomenuti, a čini mi se važno, da gdjegod bi odlazili nikad nismo uspostavljali ili održavali odnose s nekom nacionalnom ili domovinskom organizacijom koja bi okupljala ljude iz iste sredine u nekom stranom gradu. Ponašali smo se kao da smo Talijani, Francuzi, Holanđani, Englezi, pokušali smo biti oni, zadržavajući naravno posebnosti koje ne možeš promijeniti, ali pokušavali smo se prilagoditi okolini u mjeri u kojoj je to moguće bez kompromisa kojeg nismo željeli činiti ni doma... Sagledavanje okoline u koju se vraćam mi je već od najranijeg djetinjstva bilo pomaknuto tako da je teško utvrditi koje su se to naknadne promjene u percepciji događale. No, svakako da je ta izmještenost pomogla i ona je prednost, međutim, nisam siguran koliko je ona u spoznajnom smislu vezana uz puki odlazak, a koliko uz početnu umjetničku, duhovnu 'izmještenost' roditelja i obitelji koja je onda nadograđena i raznim rakursima...
Kako sam permanentno u pokretu, pogled 'in between' je vrlo potencijalan za drušveni i umjetnički rad, doprinosi 'sagledavanju stvari iz druge pespektive'.
Pozicija izmještenosti definitivno pomaže sagledavanju okoline iz koje smo potekli jer nam daje odmak i mogućnost sagledavanja šireg konteksta. Život u velikim europskim gradovima pruža perspektivu metropole, mogućnost uvida i upoznavanje s velikim brojem ljudi koji potječu iz najrazličitijih etničkih skupina sa svih kontinenata, sa pripadajućim sociološkim, psihološkim i kulturološkim kontekstima. U tom smislu, okolinu u koju smo se vratili sagledavamo iz drugačije perspektive i uviđamo u kojoj mjeri se radi o jednom mikroskopsko malom segmentu koji sačinjava 'širu sliku' svijeta.