Smatrate li da su vaša u inozemstvu stečena iskustva bila primjenjiva i na koji je način okolina prihvaćala taj potencijal?
Sva iskustva koja sam stekla bila su teže primjenjiva često zbog nerazumijevanja te zatvorenosti lokalne zajednice. Negativno iskustvo bilo je suočavanje sa realnošću iznimno velike korupcije. Pozitivno iskustvo bili su predivni individualci.
Još su uvjek primjenjiva, ali ih nitko neće!
Nitko me od kolegica ili kolega nikad nije ništa upitao o mojim profesionalnim iskustvima, čisto onako iz znatiželje. U poslu pak, pri realizaciji projekata, često sam doživljavala otpor, da kad nešto želiš napraviti, onda te uvjeravaju da se to ne može jer nismo u inozemstvu. Žele reći da nemam pojma kako stvari ovdje funkcioniraju, te da prema tome ne znam kako se obratiti sponzoru ili što slično. Žao mi je što to moram reći, jer zvuči arogantno, no na koncu bi se redovito ispostavilo da u pravilu moje metode i način rada ipak funkcioniraju, a one druge ne. Najteže se ustvari boriti sa tim sveprisutnim stavom da se ništa ne može tj. da se ništa ne može promijeniti. Nadalje, postoji jedan animozitet koji mislim da svi osjete na svojoj koži kada se vrate iz inozemstva. No, to nije ništa novo, animozitet prema gastarbajterima i povratnicima poznajemo još od 60-ih kao i generalni stav neprihvaćanja novog i tuđeg iskustva. S druge strane, gledam i analiziram one koji su doista "uspjeli" u povratku, tj. koji su dobili dobre položaje i radna mjesta. U pravilu su to oni koji su išli jednom tvrdom linijom lokalnog mentaliteta, koji su bili dovoljno arogantni da se postave kao autoriteti, a igrali su po lokalnim pravilima, koja nažalost, uvijek uključuju i netransparentnosti i nekorektnosti. Nije mi bilo privlačno dodvoravati se nekome za koga smatram da na određenom položaju uopće ne bi trebao biti. Stoga smo bili na neki način prisiljeni otići. Dalje u RH nismo mogli.
Stečena iskustva su bila primjenjiva prvenstveno na moj rad i u radu sa studentima. Svojoj okolini nisam bila prioritet, ali nisam joj smetala.
Osim nekih praktičnih iskustava mislim da je najvrijednije iskustvo odlaska mogućnost boljeg pogleda na prostor odakle si otišao te osvještavanje identiteta tog prostora i svog vlastitog identiteta. To nisu iskustva koja obavezno mogu naći direktnu primjenu u povratničkom okruženju, ali imaju bitnu ulogu u razumijevanju prostora odlaska/povratka i osobnu poziciju unutar njega.
Ja sam one važnije formativne godine provela u inozemstvu i ta su mi iskustva najreferentnija u javnom ili profesionalnom nastupu. Ali nisam imala osjećaj da je okolina u koju sam se vratila moj potencijal prepoznala. Naprotiv, imala sam osjećaj da moram usvojiti novi set pravila da gradim dvosmjerne odnose u ovoj, povratkom zatečenoj okolini, ali taj proces je stvorio i određene frustracije i osjećaj redukcije, ponekad i auto-cenzuru i često nezadovoljstvo određenim pravilima. Mislim da su propitivanje i mijenjanje ključni u životu, ali i razlučivanje kada ta mijena znači pomak na bolje, a kada ne. Naravno da je usvajanje novih pravila bilo očekivano i u mjestima u koje sam selila u inozemstvu i da je i tu bilo istih frustracija. Ali se možda nije trošila tolika energija na 'stavljanje došljaka na svoje mjesto' već te se puštalo da svoje mjesto stvaraš svojim sredstvima i sposobnostima. Iz nekog razloga, u našim prostorima svatko ima ideje o tome 'gdje je kome mjesto' i čini mi se da se više vole baviti tuđim 'mjestima' nego svojim.
Nisu bila primjenjiva odmah. Zapravo veći dio mojih iskustava nije ni sada primjenjivo. Zbog povratka sam napustila dugogodišnji rad na likovnoj akademiji i teško je bilo nakon povratka ponovno raditi u srednjoj školi u kojoj sam radila prije odlaska. Na neki sam način osjećala da me to stavlja u poziciju vraćanja na početak, kao da nisam nigdje ni otišla i gdje veći dio mog iskustva nije bio primjenjiv. Osjećala sam redukciju i osiromašivanje. Sada, nakon ove 4 godine smatram da sam našla načina da djelomično primjenim svoja iskustva, ali početna energija je u međuvremenu promjenjena.
Stečena iskustava su po meni uvijek primjenjiva, ali mi se čini da okolina ima dosta otpora na bilo kakve promjene ili radikalne ideje, ili možda je samo stvar da da sam bila mlada pa je moj pristup bio neadekvatan i previše entuzijastičan.
I prije odlaska u inozemstvo ideje i iskustva nisu bile dijelom lokalnih trendova što je pretpostavljam i bio jedan od faktora bivanja u inozemstvu gdje se znanje i iskustvo nekako uzgajaju na drugačiji način. Osim toga ti svjetovi "ovdje i tamo" toliko su udaljeni i različiti, kao i procesi i trendovi koji su se događali paralelno unutar tih različitih društava i svih tih godina. Stoga smatram da ta stečena znanja i iskustva u tom doslovnom smislu nisu primjenljiva u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga što su različiti sustavi vrijednosti, različiti trendovi društvenog razvoja, i različite su pozicije iz kojih se stvara.
Definitivno su primjenjiva bilo gdje. Da li ih okolina prihvaća i cijeni, ne znam, dugo je prošlo od mog povratka, ali razmišljati na dva jezika meni je prirodno, imati jedan dvojni sustav sagledavanja na situacije također mi je najnormalnije. To će ostati zauvijek.
Ja i dan danas osjećam benefite iskustva stečenih u inozemstvu u te četiri godine, mislim da me to iskustvo trajno promijenilo. Okolina je možda samo u početku prihvaćala taj potencijal. Danas to više ne primjećuju.
Mislim da su prilagođavanje, improvizacija i snalaženje neke od karakteristika koje čovjek neminovno stekne takvim načinom života. Jezik je također ogroman dobitak, toga sam uvijek bio svjestan i učio jezik jer sam znao da je to jedna od vrijednosti koje mogu nositi sobom. Sve te karakteristike su primjenjive u okolini i možda ih je okolina bila svjesnija od nas samih, ali naša odluka da ostanemo izuzeti iz nekog općeprihvaćenog načina života nas je i dalje držala na distanci. Turizam, kultura grada, stalni posao, nisu bile opcije jer u tom smjeru nismo nikad odgajani niti smo o tome razmišljali.
Stečana iskustva u inozemstvu u profesionalnom životu zasigurno su korisna, kao i sva druga iskustva. Neki profesionalni standardi uspostavljeni u naprednijim sredinama ponekad iritiraju domaće 'uspavane' mentalitete. Primjer toga je, tijekom 1990ih, moje inzistiranje pri u radu u Hrvatskoj da se u troškovnike izložba unesu stavke honorara umjetnika, što je trebalo preko deset godina da se pomalo počelo primjenjivati u praksi. Radi spominjanja takvih standarda često sam izostavljan iz rada sa domaćim kustosima i institucijama. Riječ je i o banalnim situacijama, npr. kada sam tijekom 1990ih u Hrvatskoj tražio da se za dogovoreni posao dizajna sa velikom institucijom potpiše ugovor o dogovorenom poslu (tada su se ljudi 'vrijeđali' i na sam spomen ugovora), ili situacija u kojom me, 1999. ili 2000. tek osnovani kustoski kolekiv WHW kao (tada) iskusnijeg kolegu i prijatelja pitao za savjet o sastavljanju troškovnika za njihovu prvu izložbu povodom obljetnice komunističkog manifesta, koju smo Nevena Tudor i ja prije podržali da bude međunarodna, a ne domaća, kako ju je provobitno zamislila Nataša Ilić, kao solo kustosica. Uz ostale savjete sam spomenuo da u troškovik uvrste i honorare za umjetnike (bez obzira da li će ih naposlijetku i dobiti), a kada sam naknadno čuo da tu stavku nisu uvrstile, to sam im i direktno zamjerio (naglašavam, ne što umjetnici nisu dobili honorare na toj izložbi, nego što honorari nisu bili uvršteni u troškovnik). Sa svim WHW kustosicama sam odreda bio i prijatelj i prije nego što su počele raditi zajedno, pa smo nekoliko dana po otvaranju izložbe sazvali sastanku za raspravu na tu temu, da 'izgladimo' spor. Jedna od njih je spomenula da mi one tom izložbom ostvaruju međunarodni kontekst mog umjetničkog rada. Ja sam im odgovorio da je pretpostavka posla da se umjetnici i kustosi koji rade skupa uzajamno poštuju i da ih zanima međusobni rad, a da je meni osobno to jedna od brojih međunarodnih grupnih izložbi, dok je njima to prva izložba kao kustoskom kolektivu, i da će spomenuta izložba prvenstveno njima omogućiti prepoznavanje i napredovanje u karijieri. Nakon te izložbe njima se otvorila međunarodna karijera i do danas je WHW postao svjetski poznat kustoski kolektiv, što mi je izuzetno drago. Vjerujem da bi danas oni mene mogli savjetovati o logistikama organizacija izložbi, no činjenica je da me poslije njihove prve izložbe nikada nisu pozvale na sudjelovanje ni u jednom projektu. Da pokažem svoju dobru volju poslao sam rad na otvoren poziv za izložbu prijedloga anti-spomenika Nikoli Tesli 'Normalizacija', 2006., koji je izložen kao i svi pristigli prijedlozi. Drugi primjer je moj kustoski rad o Novim tendencijama koji sam ostvario u Austriji i Njemačkoj, gdje sam bio kusos do sada najopširnijeg predstavljanja Novih tendencija. Bez obzira na 'domaću' temu i uspjeh izložbe i pridružne velike knjige i brojnih manjih članaka objavljenih na mnogo jezika te brojnih predavanja po svijetu na sveučilištima i konferencijama, do sada sam u Hrvatskoj pozvan da 15 minuta predstavim svoje istraživanje na tu temu u sklopu promocije (vlastite) knjige o istom projektu u MSU, kao suizdavaču uz ZKM Karlsruhe i MIT Press, te jednom za predavanje studentima na TTFu. I to je to.
S druge strane, neke institucije su prepoznale moj rad, i npr. Culturenet naručio (prvi) pregled medijske umjetnosti u Hrvatskoj, 2002., a oko 2000. godine su desetak godina mlađi ljudi, okupljeni oko net kluba Mama bili otvoreni za suradnje, i spremno dočekali i iskoristili (na obostrano zadovoljstvo) moja iskustva iz inozemstva. Iz moje 'in between' pozicije bilo je veliko zadovoljstvo promatrati i sudjelovati u tim pozitivnim promjenama u kulturi i drušvu koje su se počela događati oko 2000. godine, kada su u Hrvatskoj, napokon, nove generacije (tada oko svojih kasnih dvadesetih i ranih tridesetih godina) shvatile prednosti umrežavanja ljudi i institucija sličnih programa i nazora, praksi koje su se npr. u Nizozemskoj podrazumijevale.
Iskustva stečena u inozemstvu bila su vrlo primjenjiva i moja bliža okolina (prijatelji) bili su svjestni tog potencijala, međutim sustav taj potencijal nije prepoznavao, ili bolje rečeno, nisu postojali mehanizmi da ga se prepozna, vrednuje i iskoristi.