top of page

Da li je ideja povratka bila privremenog ili konačnog karaktera? Da li je izmještanje utjecalo na vašu percepciju vremena i trajanja života?

Bila je privremenog karaktera. Izmještanje mi je potvrdilo da je vrijeme u mjestu povratka dosta sporije i to je bilo nešto što mi je bilo teško prihvatiti na početku.

 

I oko povratka nije bilo puno razmišljanja…. ali mislim da je ipak ideja povratka bila privremena. Izmjenila je apsolutno percepciju i vremena, i kvalitete zivota. Radim svoj posao, nemoram razmišljati o stanarini, zrak, mirisi i svaka salata koju stavim u usta ima drugačiji okus.

 

Željeli smo se nastaniti u RH zauvijek, ali spadam u mislim relativno veliku grupu onih koji su se vratili u inozemstvo nakon neuspješnog vraćanja u domovinu.

 

Pa teško je reći da li je nešto konačno ili privremeno, takve odluke ovise o okolnostima u kojima se čovjek nalazi u određenim periodima. Izmještanje je, s druge strane, za mene bilo dobro i ljekovito, no nije utjecalo na moju percepciju trajanja života.

 

Ideja povratka nije nikada bila definirana kao konačna jer i danas mogućnost ponovnog odlaska za mene nije otpisana. Jedini problem je što sa godinama života na nekom području postaneš tromiji zbog balasta životnih i radnih obaveza, odgovornosti i navika koje ti mogućnost ponovnog odlaska dodatno otežavaju. Čini mi se da zbog tih nizova odlazaka i povrataka vrijeme ima formu loop-a iz kojeg svako toliko ispadneš te ponovno kreiraš novi, ali drugačiji loop u kojeg upadneš.

 

U vrijeme povratka nikada nisam shvaćala povratak konačnim. I danas ne razmišljam o konačnosti situacije i mjesta u kojem živim. Stvar je u tome da zazirem od konačnosti i još uvijek vežem izmještanje odlascima ili povracima uz ideju višestrukosti života, jer svaki novi početak i svako novo seljenje do sada je formiralo vrlo različite živote. Kao da je nekoliko života stalo u mojih 40 godina, neki su već završili, neki još uvijek traju paralelno s drugima, a neki će valjda tek započeti... uf, da, treba doći vrijeme i za njih…

 

Ideja povratka je isprva bila privremenog karaktera, došli smo na šest mjeseci, ali smo ostali i odluka je postala konačna. Malo je povratka u povratku, vraćamo se u izmijenjeni u izmjenjeni prostor i u drugo vrijeme. Na koncu sam i ja promjenjena, druga...to je pozicija stranca u familjarnom, poznatom koje više to nije. Što se tiče percepcije vremena: smatram da je izmještanje utjecalo na subjektivnu percepciju vremena, iskustvo odlaska-povratka proizvelo mi je neku vrstu vremenskog delay-a, istovremenost različitih temporalnosti-heterokroniju, što se povratkom još više produbilo. Shvatila sam da migracija nije samo vezana za promjenu mjesta boravka već mijenja odnos s vremenom, gotovo proporcionalno udaljenosti ili nemogućnosti čestih posjeta nastaju u subjektivnom poimanju vremena, fenomeni slični filmskoj elipsi.

 

Povratak je trebao biti privremen, što je na kraju utjecalo na to da sam se još teže prilagodila jer sam stalno računala da ću otići.

 

Ideja odlaska je bila stalnog karaktera. Povratak je uvijek bio povremen i privremen dok se nije pretvorio u duže vremensko trajanje. Smatram da je rat osakatio naše vrijeme i poremetio svijest o trajanju života. U svem tom međuvremenu pojavio se i Internet, a kasnije i socijalne mreže, koji su dodatno stvorili privid povezanosti i izmještenosti.

 

Ideja povratka je bila konačnog karaktera, i tako je i ostalo. Volim otići na kratko vrijeme do Italije, a iz Milana poželim pobjeći točno treći dan. Izmještanje je utjecalo najviše na otvaranje osobnih vizura, i donijelo mi je veće mogućnosti za samoupoznavanje. Utjecalo je najviše na percepciju kvalitete života.

 

Svakako ideja promjene mjesta boravišta mi je otvorila pitanje privremenog ili konačnog, odnosno svjesnosti da takvo što postoji u životu. Pa samim time i svjesnost da sam „negdje“ proživio nepovratno svoje četiri godine života.

 

Kad sam živjela u inozemstvu, ja nisam bila sasvim svjesna promjena u gradu iz kojeg sam otišla: moji se prijatelji sele, vraćaju, spajaju, prekidaju, ljudi umiru i stare, i to je neminovno, ali o tome nisam razmišljala, činilo mi se kao da me to vrijeme čeka, zamrznuto. Da se vratim i da nastavim ondje gdje sam ga ostavila.

 

Prilikom prvog odlaska, život je bio kao jedna kapsula. Ja sam znala da to nije život, i da je to nešto što je privremeno, tj. da jednostavno na što intenzivniji način što više toga treba konzumirati. Na neki način, kao da sam imala jedan život koji je počeo i završio dok sam tada bila u Italiji. Onda je, s ponovnim odlaskom drugdje u inozemstvu, jedan drugi život počeo, i ja se nekako borim da ne završi, držim ga na respiratoru. A sada, ovdje u Hrvatskoj, nakon povratka vratio se onaj život koji je počeo davno prije svih odlazaka. I od povratka postoji ta potreba da on iznova počne, a nikako da počne iznova jer je zaglavljen u onoj prošlosti. Ta velika potreba da taj život počne iz sasvim novog početka kao tabula rasa. Kao kad odeš negdje, novi početak je uvijek tabula rasa.

 

Ideja povratka je bila u svakom trenu konačnog karaktera, u samoj odluci, ali uz kristalno jasnu spoznaju da on to nije, da se stvari mogu u trenu promijeniti i da nas okolnosti mogu negdje drugdje odnijeti. Takvo razmišljanje utječe na razmišljanje o materijalnom, o 'građenju' budućnosti i sigurnosti na jednom mjestu. Ta materijalna nestabilnost je bila zapravo uvjetovana nematerijalnim, duhovnim imperativima kojima je sve ostalo bilo podređeno. Što se tiče trajanja i vremena mogu reći da sam cijeli život proveo u nekom iščekivanju i nadi da se stvari tek trebaju desiti, da život tek treba početi. Vjerovao sam i vjerujem u velika zbivanja i promjene koje se, da budem iskren, očekivao već puno ranije, ali koja i dalje vidim kao imanentna. To izmještanje i promjena vidika je svakako utjecalo na tu percepciju.

 

Ideja mojeg povratka nije bila niti privremenog, niti konačnog karaktera, na što je utjecalo upravo izmještanje iz matične zemlje. Isto tako, mogućnost ponovnog izmještanja, u određenim okolnostima, također mi se činila, i još uvjek mi se čini vrlo izglednom. Drugim riječima, svako boravljenje počeo sam posmatrati kao privremeno, makar ono trajalo do kraja života na istom mjestu.

 

< POVRATAK NA OSTALA PITANJA

bottom of page