Često povratnici nailaze na poteškoće reintegracije, pogotovo u prvom periodu adaptacije nakon povratka. Možete li opisati vaša iskustva povratka u stari-novi kontekst? Slobodno navedite različite kontekste koji su relevantni za vaše iskustvo (obiteljski, poslovni, itd.).
Adaptacija na društveni sistem je teška. Također, nakon nekog vremena boravka u inozemstvu u meni su se dogodile promjene koje je bilo teško poslije primijeniti u prostoru u koji sam se vratila.
Nalazila sam i još uvjek nalazim velike poteškoce u adaptaciji. Recimo da sam sa obiteljske strane dobila puno, kako sam jako rano otišla od kuće, za moju sam obitelj bila potpuni stranac. Uzevši u obzir i razlog mog povratka, taj isti mi je, uz puno truda, “poklonio” lijep odnos sa majkom i sestrom. Što se poslovnog segmenta tiče, ovdje je nepostojeći. U mojoj maloj sredini, a općenito u Hrvatskoj “postoje” totalno drugačiji zakoni i kodeks ponašanja u poslovnom svijetu umjetnosti, koji se u cijelosti kose sa mojim predhodnim iskustvom. Od položaja u društvu do obzira prema mom zvanju, a da ne nabrajam vrijednost samog djela, tržišta, publike, interesa…
Imam seriju skica o tim "sudarima" sa svakodnevnicom koji mi se događaju svaki puta kada dođem u RH. Nadam se u mirovini napisati zbirku priča o tome. Za vrijeme neuspješnog povratka, nakon nekih godinu dana, postala sam jako razočarana čak i u najbliže prijatelje. Niti oni nisu našli za shodno pomoći pronaći posao tj. izvor prihoda mom suprugu, i to zato jer je stranac. Najtragičnija mi je bila spoznaja da ustvari oni ne smatraju normalnim niti poželjnim da netko iz neke druge zemlje dođe u RH i da tu ima pravo raditi, zarađivati i živjeti. Upravo ta spoznaja mi je nekako maknula tlo pod nogama. Želim li živjeti u takvoj sredini? Odgajati dijete za koje će okolina uvijek misliti da ne pripada ovdje? Tek se dvoje, troje ljudi u konačnici potrudilo da se supruga pokuša integrirati. Nije bilo velikog efekta. Da ne govorimo o tome da će njemu prosječni Hrvat, u pravilu, usluge naplatiti ili štogod prodati tri puta skuplje nego uobičajeno. Profesionalno stranac u RH također ima tek minimalne šanse.
Mislim da svaki mladi čovjek ima poteškoće s integracijom i adaptacijom, škola koju je završio, kao i kontekst u kojem se našao, mogu biti ili ne na njegovoj strani, a i to su dinamične kategorije. Kada sam se vratila moja očekivanja su bila niska i bila sam u krivu zbog moje mladosti. Ja se, naime, nisam vratila u stari-novi kontekst, on se formirao ispred mene, i mislim da se još formira. S druge strane, bila sam sretna zbog poziva za izlaganje na nekim izložbama, suradnje s novom akademijom i posebno jer sam mogla pomagati u obiteljskom obrtu koji mi je osiguravao normalan život (evo sjajnog razloga za povratak).
Moj povratak, osim što je bio povratak iz inozemstva je ujedno bio i povratak u rodni kraj nakon 13 godina života negdje drugdje (prvo u Hrvatskoj, a zatim u Njemačkoj). Nedostatak egzistencijalnih mogućnosti me naveo na izolirani i samotnjački način života uz kontinuiran napor da si omogućim uvjete za nastavak bavljenja umjetničkom praksom u koju sam uložio svo dotadašnje vrijeme kroz školovanje. Moji primarni problemi su bili tehničke prirode. Kako si osigurati svu tehniku potrebnu za umjetničku produkciju na koju sam naučen za vrijeme života u Njemačkoj, a koja mi se činila bitnom za moj budući umjetnički razvoj. S takvim problemima sam se suočavao i prilikom izlaganja budući da sam kod sudjelovanja na izložbama uvijek imao egzaktne, i kako se ispostavilo, visoke tehničke zahtjeve koji su često bili izvan tadašnjih uobičajenih mogućnosti te su na neki način pomicali granice standarda reprezentacije audiovizualnog umjetničkog rada u Hrvatskoj.
Reintegraciju bi (u svom slučaju) opisala kao jedan usamljen proces, bolan i intenzivno introspektivan, koji je često vodio otuđivanju od osjećanja same sebe. Bio je ispunjen preziranjem patetičnosti samo-dijagnosticiranih vlastitih stanja i stanja društva i okoline, koje sam stalno analizirala. Naglasak je bio na pitanju kako se snaći u društvu čije dominantne principe funkcioniranja odbijam usvojiti. U tom smislu, moje proces reintegracije i dalje traje. Mijenjam pristupe s vremenom, možda gubim 'oštricu' u nekom pogledu, strah me od pomisli da možda gubim i vrijeme, ali nešto i dobivam – jedan drugačiji osjećaj prisustva i izmještenosti koji me intrigira i hrani moj rad. U ovom pak smislu, povratak postaje perpetuirani 'povratak sebi'.
Na samom početku sam se osjećala kao neupućeni stranac u vlastitom gradu, nisam se snalazila ni prostorno ni kulturološki, a ni lingvistički. Olakotne okolnosti su te što smo imali stan, pomoć mojih roditelja i što sam relativno brzo našla posao u srednjoj školi. Kako moja djeca nisu dobro govorila jezik, početak njihovog školovanja je bio kompliciran. Stalno sam bila u poziciji medijatora između njih i škole, društva, jezika...Isto tako i još uvijek sam često u poziciji medijatora, prevoditelja: moj suprug još ne govori jezik, iako ga djelomično razumije. U slučaju moje obitelji radi se o povratku mene i djelomično, starijeg sina a moj suprug i mlađi sin su u sasvim drugoj poziciji, oni su zapravo emigrirali i inmigrirali. Dakle svatko od nas je živio svoju priču u procesu integracije ili reintegracije.
Pa bila sam u depresiji jedno dvije godine, trebalo mi je da se naviknem da tu nemaš baš previše prava, da kada ideš tražit posao ne daj bože da pitaš koja ti je plaća i koje ti je radno vrijeme. Tu vlada još uvijek onaj mentalitet ne talasaj budi sretan da imaš bilo što i šuti. I još uvijek je tako mada je prošlo 10 god od kada sam se vratila. Treba vremena da se integriraš u društvo, iako je to „tvoj grad“ pa bi trebalo biti kao lakše, imala sam osjećaj da je još teže jer svi te pamte kao osobu od prije (obitelj isto), a ti više nisi ista osoba. Ma ima toga još… al' se sad ne mogu sjetit.
U prvo vrijeme nisam razmišljala da sam se negdje vratila, tek kasnije sam shvatila da je moj osjećaj distance posljedica diskontinuiteta. Osjećala sam anksioznost, ljude sam doživljavala agresivnijim nego ranije, sve mi se činilo depresivnije, a teme razgovora besmislenije. Iako je moj život u Zagrebu po svemu komforan i udoban i nije ni blizu problema s kojima sam se susretala živeći u nimalo sigurnim ili stabilnim okolnostima bilo gdje vani, nedostatak solidarnosti, humora i emancipiranosti i nadalje me tjera na maštanje o nekim drugim mjestima.
Reintegracija je bila lakša. Vratila sam se u svoj grad. Ležerniji i otvoreniji način života i komunikacije mi je više odgovarao, a nedostajala mi je možda organizacija u sistemu i svemu što jedan grad kao Milano može pružiti, a Split još jednostavno nije dorastao i ne može ni parirati. Osobno nisam ih nikad ni uspoređivala, jako dobro poznajem kvalitetu radnog života u Milanu, sredina je jako slobodna, prihvaća sve različitosti po definiciji, suživot istih je normalna stvar, ali to se obrušilo na jednu drugu sferu života, samog individualca: otuđenost je na vrhuncu jednako kao u nekoj sredini koja je netolerantna i ne otvorena i boji se drugog-drugačijeg. Na dnevnoj bazi, uvijek i dan danas biram mjesto u koje sam se vratila po svoj život, ne žalim za sređenom strukturom i opće boljim sustavom kad mi je važnije imati svoju privatnu slobodu, u sredini u kojoj se osjećam da još uvijek to može biti tako.
Spomenuo sam da sam, kod više poznanika, primijetio kako se opiru činjenici mojeg povratka. Čak i više godina. Svaki put kada bismo se sreli; upitali bi „Ti si se vratio?“ ili „Sada ste ovdje?“ makar je ponekad prošlo i pet godina od mog povratka. Također vjerujem da me promjena boravišta i umjetnički mijenjala. S odlaskom u drugu sredinu, nepoznavanjem njezinog jezika, urbaniteta, kulture, ili barem dijelova koji su meni služili kao neki umjetnički „okidač“ pokrenula je i neke moje, do tada, nepoznate perceptore, a one druge, potisnula. Po povratku se dogodilo nešto slično. Svaka takva promjena kao da mi je malo izmaknula tlo pod nogama. I zadnje, mislim da se nikada više nisam skroz vratio, jer sa svakom promjenom sredine mi je sve manje vremena potrebno za prilagodbu, ili barem takav osjećaj.
Moja prednost ili mana je bilo to što nikad nisam bio 'integriran' u 'normalni' kontekst društva pa čak i šire obitelji. 1977. vratili smo se kao Jehovini svjedoci, što je bila velika promjena u odnosu na početne pozicije koje su već bile 'drugačije' i problematične jer je otac uvijek plivao uzvodno i bio umjetnički pomaknut posljedice čega smo, htjeli to ili ne htjeli, snosili. Počeli smo aktivno djelovati u smislu propovijedanja drugima što je jedna od glavnih karakteristika J.S. To nas je naravno vrlo brzo pozicioniralo i odredilo u odnosu na kontekst kojemu je takvo naše ponašanje bilo strano. Zapravo, mi smo postali stranci u vlastitom selu. Uz to meni su neka djeca pogrdno govorila 'franse j... koze'... dakle percipiran sam kao stranac od vlastitih seljana. S obzirom na to da smo se selili i na liniji Zagreb - Rovinjsko Selo - Pula, što je podrazumijevalo i promjenu škola, iskustva su bila različita.
Kako je moja supruga porijeklom iz Novog Sada, a naša veza iz Amsterdama, gdje nam je i sin rođen, nije bilo riječ o njihovom iskustvu povratka, već prije dolaska na novu lokaciju, a ja sam tu posredovao. U vezi posla, osobno sam shvatio, s vremenom 'povratka', da sam manje atraktivan suradnik (kao umjetnik, dizajner, kustos, što sve radim) kao netko tko živi stalno u Hrvatskoj, nego netko tko 'dolazi izvana', što zvuči više 'seksi', i sa kojim je položajem lakše održati površan odnos, a ne ulaziti u (nažalost često nepoželjne) dubinske odnose, pa tako i one profesionalne.
Izostanak 'zaleđa' rezultirao je izoštrenom percepcijom društva i okolnosti u kojima sam se zatekao u inozemstvu. Tijekom mojeg života u više zemalja, bio sam prisiljen osloniti se isključivo na vlastite snage, što je rezultiralo radnim navikama i odgovornošću, što se u tim društvenim sistemima pokazalo kao nešto što se cijeni i daje rezultate. Imao sam taj osjećaj da je 'svaki dan, u svakom pogledu malo bolji od prethodnog'.
Nasuprot tome, poteškoće reintegracije nakon povratka uključivale su nevrednovanje angažmana i rada, te svojevrsnu 'lažnu' umreženost, koja ne počiva na profesionalizmu, što je rezultiralo osjećajem stagnacije i nemogućnosti davanja svojeg maksimuma.