Smatrate li da je lakši odlazak ili povratak? Objasnite.
Odlazak mi je lakši jer je za mene su uvijek značio pomak iz statičnog mjesta i mogućnost za boljim sutra.
Svakako odlazak, možda i zato što kad sam otišla nisam imala planova, a ni godine da planiram nešto na dalje od sutra. Recimo da je ta bezbrižnost bila dobitna karta. Danas to više nije tako i za svaku odluku stavljaš na papir pro i kontra fragmente prije nego doneseš odluku.
I za odlazak i za povratak potrebno je malo sreće, jer ploviti se mora. Osobno, pozdravljam svako pomicanje, svaku gipkost.
Odlazak mi je bio lakši u emotivnom smislu jer je značio otvaranje nekih novih mogućnosti, ali je bio pun neizvjesnosti u egzistencijalnom smislu. Povratak je uvijek emotivno značio svojevrsni poraz i neuspjeh, ali zato manji egzistencijalni stres pošto se doma uvijek nekako mogu snaći i sa manjim prihodima.
Pretpostavljam da zavisi i od konteksta iz kojeg se odlazi ili u koji se vraća. U životu je sve teško i sve je lako. Kako se, i u kojim okolnostima, uzme. Meni osobno je odlazak iz Hrvatske krajem 90-tih bio lak, bez obzira na vrlo teške proživljavane trenutke kojih je uvijek bilo tijekom boravka u inozemstvu. Bio je zanimljiv i ispunjen osjećajem konstantnog širenja horizonta i osjećajem snage za savladavanjem svih prepreka koji je s vremenom jačao, i svaki novi odlazak (jer sam mijenjala mjesto življenja u inozemstvu) je iznova bio takav. Povratak je pak bio težak kao najjači udarac u nepomično. Suočavanje s preprekama od kojih su se mnoge tada i još uvijek danas pokazale kao nesavladive izazvalo je na početku kulturni šok i svojevrsnu krizu: kako je moguće da ona snaga svojih ruku, ideja, djela, kojima sam u inozemstvu savladavala puteve kojim sam išla ovdje nema učinka? Kako se postaviti u društvenom i profesionalnom kontekstu u kojem se ubrzo pokazalo da dominiraju principi iracionalnosti, korumpiranosti, zatvorenosti, patrijarhalnosti, neprofesionalnosti…? Proces traženja načina za snalaženje i nalaženje svojeg 'mjesta' u mjestu u koje sam se vratila bio je dug i bolan.
Smatram da se radi o potpuno drugačijim iskustvima. Odlazak je lakši utoliko što je usporediv sa širenjem horizonta, otvaranjem i intenzivnim učenjem. Otišla sam krajem devedesetih i taj prostor devedesetih mi je ostao u grlu. Moja integracija u kulturu bio je dugotrajan proces jer se radilo o bitno različitoj kulturi, trebalo mi je više godina da se osjećam doma. Onda je to postao prostor rasta i učenja. Povratak smatram težim zbog procesa koje bih karakterizirala kao zatvaranje, sakupljanje, sporu reintegraciju, suočavanje s vremenom vlastitog života.
Odlazak je bio lakši, lakše se adaptirat (kad si mlad) na novu sredinu koja je liberalnija i nešto sređenija nego se vratit u staru u kojoj sada vidiš šta sve ne funkcionira.
Nisam sigurna da li sam se od devedesetih istinski ikad vratila, i nadalje je Zagreb samo moja "radna soba".
Osobno, bio mi je teži odlazak. Bilo je teško ostaviti sve svoje kao dijete, krenuti u 3.razred na jednom drugom jeziku i započeti život u novoj sredini, koja je drugačija i doživljava pridošlice na svoj način... Nositi stigmu djevojčice koja dolazi iz zemlje koja je u ratu nije najugodniji osjećaj pogotovo kada se zapravo tek moraš predstaviti još i upoznati s novim ljudima, te često morati objašnjavati što se događa u Hrvatskoj i zašto, prije nego li itko poželi upoznati tebe.
Mislim da su i odlazak, i povratak jednako teške ili lagane odluke. Svaku promjenu sredine i okolnosti u kojima živimo jednako primjećujemo, bilo ona dobra ili loša. Osobno, i za promjenu mjesta stanovanja u Zagrebu mi je trebalo više godina da ju prihvatim. Da, kada pomislim da idem doma/kući, da je to ta „nova“ lokacija.
Razlog odlaska je stanje budnosti, bijeg od nirvanske izmaglice. Ja sam tamo (u Italiji) odcijepila ono s čim se nisam htjela identificirati, ono što mi je bilo bolno, sve što mi se nije sviđalo tamo nisam morala živiti. Bio je to prostor slobode, gradiš se i ideš prema nekakvom kozmopolitizmu, ali kozmopolitizam nije samo sloboda nego i površnost, površnost i osjećaja. Ti ne živiš s jednim dijelom sebe, sva sreća da sam s tim otkinutim dijelom sebe mogla stvarati. Kad sam se vratila pitala sam se gdje je ta sloboda, možda je bila samo iluzija, fikcija, nikada nije ni postojala. Možda je istina na pola, da sam tamo mislila da sam slobodnija nego što sam bila, a onda kad sam se vratila pokosilo me koliko nisam bila slobodna.
Kod većine naših odlazaka, bar ih tako ja percipiram, povratak uopće nije bio opcija, tj. nije se išlo da bi se vratilo, išlo se bez velikih priprema i drama. Sve se strpalo u auto, nužne stvari, djeca i pokret. Odlazak u Italiju i Francusku u perspektivi djeteta je vrlo uzbudljivo, ujedno i traumatično, nepoznati jezik, nepoznati ljudi, nepoznato mjesto, totalna nepoznanica i avantura. No, kao što sam napisao, čovjek počne tako gledati na stvari, ništa ne smatraš trajnim i konačnim, stalno neka privremenost, improvizacija, prilagođavanje. Osjećaji su podvojeni, odlazak i napuštanje mjesta gdje si 'doma', ali koje je neugodno zbog svjetonazorskog sukoba i sistema u kojem se osjećaš nelagodno i odlazak u 'tuđinu' koja pruža neke mogućnosti, ali nemaš feeling da si doma, znaš da si stranac. I onda povratak iz tog zapadnog 'svjetla' u depresivnu domovinu neosvijetljenih i loših cesta, ali nabijenu sjećanjima i ponovnog prepoznavanja ostavljenog.
Netko je rekao 'sreća odlaska jednaka je sreći povratka'. Ja sam otišao iz Zagreba, gdje sam ostvarivoa vrlo uspješnu karijeru u području grafičkog dizajna i umjetnosti unatrag par godina, 1990., godinu dana prije nego je počeo rat, radi poslijediplomkog studija. Napustio sam 'party' kada je bilo najbolje, što je najbolja pozicija. Kada se svojevoljno odlazi u inozemstvo (ne kao u slučaju ratnih zbivanja u Jugoslaviji) odlazak predstavlja veliko zadovoljstvo. Dolazak u novu sredinu predstavlja veliki izazov. Potrebne su godine da bi se poprilici shvatile i eventualno usvojile kultune razlike tako različitih sredina kao što su Zagreb i Amsterdam, tj. Hrvatske i Nizozemske, makar su obje evropske zemlje. Naravno, postoje još puno različitije sredine, naročito ako se udaljite iz Evrope. U Nizozemskoj sam, kao i svaki stranac, trebao tri puta više napraviti ne bih li se imao sreće naći u sličnoj poziciji kao 'domaći'. No, nije trebalo svaki puta krčiti iste staze kroz profesionalni put kao u Hrvatskoj, tamo je memorija ipak malo duža i dobra postignuća se više cijene. Slijedeće su razlike na nivou (istinitih ali karikiranih) stereotipa sjever - jug. U Hrvatskoj sam sjevernjak (Zagreb), a u Nizozemskoj sam južnjak (Hrvatska, Balkan, Mediteran). Pohvale i kuđenja dviju strana prema onim 'drugima' su začuđujuće iste, i to djeluje na mikro i makro nivou: čak i nizozemci sa juga istim riječima kude svoje sjevernjake: kako se neznaju opustiti i uživati u životu (jelo, piće, tijelo u svakom pogledu, itd). Na isti način južnjaci, npr. balkanci ili talijani, kude nizozemce kao sjevernjake, ili dalmatinci kude zagrebčane kao domaće sjevernjake. S druge strane sjevernjaci kude južnjake da su neorganizirane ljenčine sa kojima se nemoguće išta dogovoriti. Isto misle evropljani i sjevernoamerikanci o južnoamerikancima i afrikancima, kao globalnom Jugu. Kako sam odrastao u Zagrebu sa tatom zagrepčaninom i mamom splićankom, tu dihtomiju sjever-jug pratim čitav život, i pokušavam pronaći i živjeti pozitivnije stane svakog modela ponašanja i klimatksih uvjeta života. Nažalost, nisam pronašao da igdje postoji zlatna zemljopisna sredina Sjevera i Juga i nisam spoznao neki bolji model nego konstantnu promjenu Sjever - Jug. Kako sam prije živio na većoj distanci Sjevera i Juga (Nizozemska i Hrvatska), tako od 2013. živim na manjoj distanci Sjevera i Juga (Zagreb i Korčula) i život mi je jednostavniji. Ta dinamična putanja je daljnje aktivizirana i sa raznim daljnjim lokacijama, pa ne mogu govoriti o nekom generalnom 'povratku' u mom slučaju. Kažu da je stres prouzročen povratkom drugi najveći stres za ljude (najveći je smrt djeteta), ispred rastave braka, smrti rodbine itd. No, kako sam ja cijelo vrijeme bio aktivan u Hrvatskoj, i provodio dosta vremena i u Zagrebu i Korčuli, gdje sam i radio, nisam osobno doživio stres povratka. Znao sam gdje dolazim živjeti, koji su tu pros i cons, nisam imao česte iluzije idealiziranja napuštene domovine kao što je to čest slučaj sa gastarbajterima, u koje i sebe ubrajam, makar sa malo nestardadnom profesijom. Uostalom, gastarbajterski i nomadski način života smatram i tipičnim za umjetnike i kuturne radnike, naročito u globaliziranoj ekomomiji u kojoj živimo. Možemo vidjeti kao ekstreme sve odreda vrlo uspješne kustose i umjetnike kako skaču s jednog kraja svijeta na drugi, često što više što im je karijera uspješnija. Moj odabir u 45. godini života je bio da si život pojednostavnim koliko to mogu.
Smatram da niti odlazak niti povratak nisu laki. Odlazak podrazumijeva adaptaciju u novoj sredini, isto kao i borbu za egzistenciju u okolini u kojoj ne poznajete gotovo nikoga, savladavanje komunikacijskih i kulturoloških barijera i tome slično. Prilikom povratka, paradoksalno, nailazite na slične barijere, obzirom da dio vas poprima dodatni identitet pa kulturološke i komunikacijske barijere morate iznova savladavati.